Gordana Ivas: Zašto tete u vrtićima ne bi trebale biti tete

Piše: Gordana Ivas

Uobičajeno nazivanje odgojiteljica u dječjim vrtićima je teta. Niz rasprava pokrenutih na tu temu, nažalost nije donjelo nikakve promjene. Javnost se nikada nije dovoljno dobro upoznala s tom problematikom, a i same odojiteljice su još uvijek podijeljenog mišljenja oko toga kako bi ih se trebalo oslovljavati na njihovim radnim mjestima.

Postoji tako mišljenje da su stručni djelatnici koji se bave odgojem djece, za mališane „tete“ i da je u redu da im se tako obraćaju. Drugi pak tvrde da je oslovljavanje odgojiteljica imenom, potpuno u redu, jer „teta“ je pojam koji se veže uz obiteljsku ulogu. Teta je mamina ili tatina sestra.

Treći su mišljenja da bi se odgojiteljicama trebalo obraćati sa „odgojiteljice“, upravo kao što se to čini sa srodnim zanimanjem učitelja. Postoji čak tvrdnja kako ne bi škodilo da se male Hrvate od najranije dobi uči poštovanju u obraćanju ljudima.

Tako „gospođo“ ili „gospodine“ ne bi trebalo predstavljati nikakvu emocionalnu barijeru. U zapadnoeuropskim državama uobičajeno je da se upravo tako mališani obraćaju svojim odgojiteljicama, pa taj svijet s tim nema nikakvih problema.

U nas se pak javljaju i raznorazni problemi i kada roditelji – mame i tate – oslovljavaju odgojiteljice. Teta, često i bez imena, a redovito bez prezimena, uobičajeno je ponašanje nekih. Zbog toga im se na to skreće i pozornost. Jer, ako su i njihovoj djeci na neki način „tete“, njima zacijelo to nisu i ne mogu biti.

Na sreću, sve je više osviještenih ravnatelja dječjih vrtića, odgojitelja i roditelja koji djecu uče kako je sasvim u redu osobu s kojom uče različite vještine, kroz igru i pažljivo metodički birane aktivnosti, oslovljavati s  „odgojiteljice“.

Ako bolje promislimo, potpuno je ispravno i na taj način odati poštovanje struci i znanju visokoobrazovanih djelatnika kojima povjeravamo najvrijednije što imamo, a to su naša djeca.