Gordana Ivas: Ne, mi još nismo pobjegli s Balkana
Piše: Gordana Ivas
Jeste li primijetili kako se posljednjih godina promijenila u Hrvatskoj percepcija ljudi u pogledu zahvalnosti? Devedesetih smo bili zahvalni bankama jer su nam odobravale kredite, kreditne kartice, čak nam i same slale i nudile svoje „vrhunske proizvode“. Kako je vrijeme odmicalo, učili smo biti zahvalni roditeljima jer smo polako shvaćali kako se radi o vrijednim, poštenim i radišnim ljudima koji su se gotovo cijeloga života odricali i sada su u mogućnosti pomoći „zakrpati“ naše rupe svojim ušteđevinama.
Dakle, govorim o generaciji ljudi koji su rođeni otprilike sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas smo mahom četrdesetogodišnjaci koji, boreći se s vjetrenjačama, nismo uspjeli dokučiti što naši stari misle pod pojmom „snaći se“. Nekada je to značilo dobiti posao u skladu s onim što znamo raditi, za što smo obučeni i za što smo se pripremali studirajući.
Kako se zemljopisna karta ovih prostora jugozapadnog Balkana mijenjala, poprimajući sve više ono što nismo željeli, konkretno u Hrvatskoj, i u etnološkom smislu izgled nekog čudnog polubarbarskog dijela svijeta, počeli smo razumijevati kako je završena era kulturnih trgovaca koji su nam dolazili u vrijeme bivše Juge iz zemalja istočne Europe – Rusa, Poljaka, Mađara i kako se moramo naučiti cjenkati s opakim igračima koji nude naše tvornice, hotele, zemljišta pa i kuće nekim čudnim ljudima, i to u bescjenje.
Nismo se još ni tada previše zamarali jer smo bili još uvijek dovoljno mladi da vjerujemo kako ćemo mi promijeniti ubrzo stvari, jer nismo baš svi „bedasti“ i inertni. A i odgajani smo u poštenim kroatocentričnim obiteljima kojima nije bila strana borbenost kada bi se dičili tradicionalnim hrvatskim vrijednostima i izvojevanim slobodama.
Ipak, negdje je opasno „zasmrdilo“ i ljudi su se povukli u svoje domove, mahom ugrađujući skupu pvc stolariju na rate kako bi se dobro „zadihtali“ i zaštitili od vanjskoga svijeta. I tu je počeo dugogodišnji san kako ćemo „mudro“ šutjeti i čekati, s krunicama u ruci, jer više nam nitko osim Boga nije mogao pomoći smanjiti režije, povećati plaće i mirovine, odgojiti djecu da ne prostače.
U jednom takvom meditativnom zanosu, dočekali smo i novu vlast. Majka i kraljica predsjednica ohrabrila je ženski rod svojom pojavom. Ako ništa, ulila nadu kako možemo biti lijepe i privlačne i u pedesetima. Vrlo je to utješno. Bake i dokone gospođe klicale su joj, posljednji novčići spiskani su na tretmane i ugradnje umjetnih trepavica i noktiju, i tako smo se pripremile za stranačke izbore.
E neće niti jedni niti drugi, već neki novi, nepoznati pa makar sve pokvarili. I tako već mjesecima biramo vlast i ministre, promatramo na građanima stare kapute, jer naučili smo biti zahvalni naftalinu koji dobro čuva staru robu, a i cvjeta posao outlet trgovinama i second hand shopovima. Priznajte, nikada se nismo više divili Nini Violić, ne zbog hrabrosti da na fb stranici progovori o nemoralu i nekulturi, već zato što noseći kojekakve kreacije s Hrelića sve više svi nalikujemo umjetničkoj boemskoj eliti.
Ma nije našoj generaciji ni to teško palo. U ovoj godini Božjeg milosrđa ufamo se još u Crkvu da će ipak pošteno raspolagati novcem, kojeg ima i još ga dobiva, da bi se naša djeca mogla obrazovati u svojoj domovini, a ne to činiti u susjednoj BiH zato što je jeftinije, a nekima i bliže, pa roditelji ne trebaju još dodatno plaćati prijevoz, jer su im naknade ukinute.
Bit ćemo zahvalni ove godine i ako nas zemlje zapadne Europe, bez obzira na godine starosti još uvijek prepoznaju kao vrijedne, lijepe i nadasve POŠTENE Hrvate.