Gordana Ivas: Mazanje očiju ženskim kvotama, ili kome trebaju visoke potpetice

Piše: Gordana Ivas

Puna su usta naših političara, posebno uoči izbora o kvotama zastupljenosti žena u politici. Mediji dodatno zagrijavaju temu populističkim napisima i stvara se privid kako se ženu u Hrvatskoj počinje tretirati svojevrsnim obećanjem za budućnost.

Sve više se govori o pozitivnom utjecaju moguće uspostavljene ravnoteže u političkim strukturama kada je riječ o spolovima, a sve manje se govori o odgoju i obrazovanju mladih ljudi na temu rodnih uloga.

A u našem tradicionalnom društvu još uvijek ste biološki određenim spolom predodređeni slijediti duboko ukorijenjene kulturološke obrasce. Žene se tako pri zapošljavanju obavezno „secira“ na temu obiteljskog statusa, broja rođene djece i slično dok se muškarcima takva pitanja u  velikoj većini slučajeva nikada ne postavljaju.

Dakle, žene se neprestano i bez posustajanja kroz cijelu povijest čovječanstva svrstava u određene predodžbe ostale još iz vremena učenja Marxa, kada je u jednom pismu Engelsu, u vrijeme kada mu je supruga rodila još jednu kći pisao: „Jučer između šest i sedam sati ujutro moja se žena oslobodila dobronamjernog suputnika – na žalost „seksusa“ par exellence.“ Dakle, rodila mu se kći kao isključivo biće spola prema kojemu je sve već određeno i njegova je žalost bila evidentna.

Koliko su žene u politici jake i jesu li dobronamjerne suputnice muškarcima ili svima nama slabost, pitanje je. Ako se vratimo u našu hrvatsku političku stvarnost, ne tako svijetlih primjera ima nekoliko. Jadranka Kosor je bila vrlo bliska sa Sanaderom, Vesna Pusić sa Čačićem, predsjednica s Karamarkom. Tko je koga u tim odnosima diskriminirao, nejasno je, osim činjenice da naše političarke nisu imale neženstvene i nepoželjne karakteristike. Naprotiv, smatrajući se emocionalnijim bićima u odnosu na muškarce, to su itekako uspješno pokazivale u svojim istupima u javnosti, sve dok se nisu potpuno umiješale u sferu „onog stvarno mogućeg za žene u politici“ i ne birajući sredstva, došle do cilja.

Jedino je šteta što im cilj niti jednoj nije bio okretanje prema ženama i rad na jačanju klime u društvu koja ženu percipira ravnopravnom. Jer gurati ženu u političko grotlo pod svaku cijenu, a ne preuzimajući stvarnu odgovornost za njezin život, tragično je. Primjer za to su političarke kojih se možemo, slušajući ih itekako posramiti. Na listama se često nađu nesposobne, ali željne karijere koje se bez kriterija „gura“ naprijed, dok stvarne žene, vjerne i odane majke, jake intelektualke ostaju u sjeni debele hladovine neunčikovitog državnog birokratskog društva.

Danas u Hrvatskoj, bez obzira na formalno obrazovanje, žene nisu niti približno dostigle broj zaposlenih muškaraca na visokim rukovodećim položajima, niti u politici, niti u gospodarstvu. Neznatno se promijenila slika strukture nadzornih odbora velikih poduzeća u korist žena, ali i dalje su muškarci neprikosnoveni autoriteti.

I dok politika zapravo na umjetan način želi žene involvirati u život i izgradnju neke zajednice, ne čini apsolutno ništa da tu ženu i stvarno potpomogne mehanizmima zaštite i omogući joj, s obzirom na spomenutu spolnu i rodnu predodređenost, vjerodostojan osobni i željeni razvoj.

Niz je primjera koji mogu potkrijepiti ovakav zaključak. Nažalost, zemlja smo u kojoj žene trpe najgore moguće oblike zlostavljanja, u kojoj institucije nisu sposobne donijeti efikasne i provedive zakone zaštite žena, u kojoj se ženama izvan braka, osobito majkama koje odluče uzeti kormilo u svoje ruke, ne dopušta da dignu glas protiv subjektivnih interpretacija pojedinih institucija i njihovih odluka kako bi ostvarile nužne beneficije.

I sve dok ne zaživi građanski odgoj na prvim stepenicama sustava odgoja i obrazovanja, „guranje“ žena da bi se ispunile tzv. kvote na političkim listama ne znači ništa drugo nego iskorištavanje bogatog ženskog potencijala u svrhu jačanja muškog, ovog ili onog političkog tabora. Pitanje je dakle, koliko žena uopće može biti sposobna, u okvirima društva koje joj naprosto ne dozvoljava da suočena majčinstvom, svojom ulogom u braku i zajednici preživi, odgovoriti kvalitetnim angažmanom na zahtjeve u poslovnom i političkom smislu.

Sporadični svijetli primjeri nisu ništa drugo nego nažalost iznimke koje samo potvrđuju pravilo da su žene surovo podcijenjene i da sve dok se ne promjeni odnos prema njima, od samoga rođenja na dalje, neće se dogoditi bitna promjena, s njima ili bez njih na političkim listama.

Svaka žena oslanjajući se na ono iskonsko u sebi, a to je jak intuitivni osjećaj i potreba pomoći drugome, očekuje od svojih političarki upravo takav stvarni angažman, a ne njihovo posrtanje na visokim potpeticama u neprekidnoj jurnjavi za uspjehom po istim modelima i karakteristikama po kojima ga ostvaruju muškarci.