Gordana Ivas: Ma, žele Hrvatice rađati, ali i živjeti – zato vratite sve što ste pokrali

Piše: Gordana Ivas

Ne mogu ostati ravnodušnom pred navalom bijesa koju cijenjena saborska zastupnica Ines Strenja Linić usmjerava na bivšu vladu i učinjene propuste kojima su djeca s Down sindromom trebala biti uskraćena za osobnu invalidninu. Naravno da treba preispitati svaku donesenu odluku kao i kompetentnost ministarstava u čiju je nadležnost stavljeno i vještačenje kojim se procjenjuje nečije zdravstveno stanje prije donošenja konačne odluke o ostvarivanju prava na novčane naknade.

Ali, kada stišamo emocije i zdravorazumski pokušamo pristupiti navedenom problemu, neće nas mimoići propisi i zakoni, pravilnici o bolestima i njihove izmjene koje se mogu različito tumačiti. Takvim bolesnim političkim i pravnim šarlatanstvom nažalost nisu pogođena samo djeca invalidi, već svaki građanin naše države koji želi ostvariti pravo na pomoć socijalnog karaktera ili uopće prava zajamčena mu Ustavom, kao što su pravo na rad, obrazovanje, obitelj i stanovanje.

Tko su ljudi koji su ne samo posljednjih tjedana i mjeseci donosili sulude odluke na štetu bolesne djece već i desetljećima stvarali u zemlji nezdravu klimu svojim bahatim igranjem Boga na najgori mogući i najperverzniji način, ispirući doslovno ljudima mozak, navodeći ih da misle kako su super nacija, dostatna sama sebi. Godinama se ponašalo na svim razinama društva krajnje neodgovorno i gotovo životinjski agresivno pa su nam stasale generacije mladih ljudi kojima ništa nije sveto i koje se već sutra neće ustezati podići ruku na svoje najbliže ako im se nađu na putu prema ostvarenju sna, a on je bogaćenje bez pravila, granica, morala, straha.

Gledali su to u društvu u kojemu se odgoj svodi na obilaženje institucija i traženja pomoći jer se puno toga pokralo pa pošteni građani nemaju od čega živjeti. AKO SMJESTITE SVOJE BOLESNO DIJETE U NEKU INSTITUCIJU ILI ZAVOD reći će vam kako troškovi njegovog smještaja sa popratnim sadržajima i hranom iznose u prosjeku 4.000 kuna. A kada ste roditelj i želite o svom djetetu brinuti u svojoj obitelji i u svoja četiri zida, tada bi vam iznos od 1.200 kuna mjesečno trebao biti dovoljan.

Kruna svega su prosvjedi u Zagrebu, kada tisuće ljudi u „Hodu za život“ demonstrira svoje protivljenje pobačaju. Mogu se i ja osobno subjektivno zauzeti za život i prihvatiti čak mišljenje gospođe Markić kako ekonomski problemi nisu dovoljan razlog za donijeti tako bolnu odluku, ali zdrav razum mi nalaže razmišljati samo u jednom jedinom pravcu. Katolici vjernici svakako po svom uvjerenju neće ići protiv života i tijelo kao hram Božji uvažavati će s punim pravom. Ali oni koji nisu religiozni ili koji jednostavno svoju vjeru ne doživljavaju u svoj svojoj punini, a nađu se na raskrižju života kada trebaju izabrati, posrnuti će, biti slabi iz ovih ili onih razloga. I koje će tada društvo poduzeti mjere da podignu slabića i izvedu ga na pravi put, put Svijetla i Života?

Strategije u društvu koje su poduzete svih ovih dugih godina na temu razvoja, kako gospodarskog tako i kulturnog i društvenog, nisu donijele ništa, osim što smo kroz deklarativne istupe političara koji su trebali doći na vlast iščitavali njihovo licemjerstvo i populizam. Ni u kojem slučaju mi nije namjera umanjiti važnost pitanja pobačaja pred mnogim drugim problemima s kojima je država suočena, ali pitam se kako je moguće da niti jedan političar nije poveo povorku ulicama grada uzvikujući napokon činjenice i gurajući pred sobom transparente na kojima bi trebalo pisati recimo – ovo: VRATITE NARODU SVE ŠTO STE MU POKRALI, SVE ŠTO MU JE UKRADENO I TO PO HITNOM POSTUPKU! JER, HRVATICE ŽELE RAĐATI I SUDJELOVATI U DEMOGRAFSKOJ OBNOVI. POKAŽIMO MLADIM NARAŠTAJIMA PERSPEKTIVU U DOMOVINI!

Ako ste i vi jedan od onih koji misli kao ja – udružimo se! Ne u stranku, niti u nekakav savez, već u najdomoljubniju koaliciju svih vremena. Ne Karamarkovu, niti Milanovićevu. Udružimo se napokon u naciju s jasnom vizijom prioriteta. Ako će biti dovoljno nas koji smatramo da nismo dobili šansu niti nikakav novi početak s garniturom koja na vlasti zabavlja još samo sebe, prije nego spakirate kovčege s namjerom da napustite zemlju, dođite na najveći prosvjed u povijesti hrvatske države. Susretnite sami sebe prije odlaska na sljedeće izbore, ukoliko preživite do tada sve pritiske moderne i suverene države nam Hrvatske.

Prosvjedujte protiv svih svojih uvjerenja, izađite iz okvira i pokušajte se napokon ponašati slobodno, kako i priliči građaninu Svijeta. Jedan dan u godini posvetimo prošlosti, obilježimo dostojanstveno sve na što smo kao nacija ponosni, a ostale dane zasučimo rukave i sve će biti u najboljem redu. Potrebno je samo prisjetiti se jednostavnih pravila koje su nas odrasli učili još dok smo bili djeca. Kada nešto padne, podigni s poda, kada otvoriš, nakon upotrebe zatvori, kada nešto zamisliš, podijeli s drugima jer ćeš s njima lakše snove ostvariti, a kada ti se učini da te izbjegavaju, pristupi im i pokušaj doznati zašto je tomu tako. Ne nameći se, ne bahati, razmisli dvaput prije nego odlučiš bilo što za sebe, a više od nekoliko puta razmisli, kada moraš odlučiti i za druge. Vratimo naše političare u vrtiće, osobito one koji ignoriraju prosvjede predškolske struke.