GALERIJA USPJEŠNIH ŽENA: Valentina Pereglin – prava čuvarica obiteljskog zlata

Naša je sugovornica Valentina Pereglin (24), sjajna mlada sportašica, koja dolazi iz poznate streljačke obitelji Pereglin iz Dubrave kod Vrbovca, u kojoj su doslovno svi u samostrelu. Zahvaljujući ljubavi prema tom sportu ostvarili su sjajne rezultate, medalje i priznanja, a budući je po onoj staroj narodnoj – svijet na mladima – sada je Valentina, koja završava Ekonomski fakultet, perjanica obiteljskog nasljeđa u samostrelu.

Piše: Milivoj Pašiček

Kada ste prvi put uzeli samostrel u ruke? I je li to bilo isključivo zbog roditelja koji su bili u tom sportu? – pitamo uvijek vedru i nasmijanu Valentinu, na što odgovara:

Samostrel sam prvi put uzela u ruke 2007. godine, nakon puno nagovaranja, jer je tata smatrao da sam još preslaba za ovu streljačku disciplinu – ipak samostrel teži 5,5 kilograma i za svaku strelicu je potrebno nategnuti luk od 45 kilograma, što je za jednu tada 14-godišnjakinju puno. Ipak sam dokazala da sam dorasla samostrelu jer sam već te sezone ušla u hrvatsku kadetsku reprezentaciju. Roditelji su glavni „krivci“ jer sam ušla u ovaj sport, ali ne i jedini. Mama je od kad sam bila mala već bila na svjetskom vrhu, a ja sam pratila nju i tatu na natjecanjima gdje mi se svidjelo često putovati u razne države, upoznavati ljude iz svih dijelova svijeta, različite kulture, ali i povratak doma s medaljom oko vrata.

Zanimljivo je kad kažete da trenirate iza kuće u Dubravi kod Vrbovca. Od kada je taj teren u funkciji i što sve trebate ne njemu?

Taj je teren u funkciji još od maminih samostrelskih početaka i zapravo je jako praktično trenirati iza kuće jer ne moram gubiti vrijeme na putovanje do strelišta, samo izađem iz kuće i već sam na treningu. Potrebno je imati 70-ak metara vanjskog prostora jer pucamo na distancama od 35, 50 i 65 metara, a na ovih 5 dodatnih metara odložimo stvari, kofer sa strelicama, stolicu, suncobran koji nas brani ili od jakog sunca ili od kiše jer se puca po svim vremenskim prilikama. I meta je potrebna, naravno.

Je li i u čemu teže kada vas trenira otac, gospodin Branko? Kada je otac, a kada je trener? Je li stroži kao otac ili kao trener?

Rekla bih da je dvosjekli mač kada ti je otac ujedno i trener – dobro je kada te trenira netko tko te najbolje poznaje, tko po izrazu lica zna što ti je u glavi tijekom meča i s kim možeš podijeliti najsretnije sportske trenutke, ali s druge strane kad dođe do određenih tenzija i negativih trenutaka na treningu ili natjecanju teško je to ostaviti na terenu nego se u takvom raspoloženju vraćamo doma.

Poznato je kako ste se natjecali s majkom Brankom, legendarnom zvijezdom samostrela, ali ste se i borili protiv nje. Godine 2014. „ukrali“ ste joj i medalju. Osvojili ste srebro na svom prvom seniorskom Svjetskom prvenstvu. Kako ste to doživjeli?

Ja sam to srebro doživjela kao zajedničko jer je njoj tada bilo više stalo da ja odradim dobar meč pa mi je u svakoj prilici uskakala sa svojim savjetima, što mi je puno pomoglo i dovelo me do medalje. Zajedno smo osvojile ekipnu zlatnu medalju, u ekipi s našom sportskom kolegicom i dragom prijateljicom Nikolinom Krivanek. Upravo je to ekipno zlato moja najdraža medalja jer se njome mogu pohvaliti da sam zajedno s mamom stajala na najvišoj stepenici svjetskog postolja.

Majka je bila četverostruka svjetska prvakinja. Što ste preuzeli od nje? Koja je od vas dvije smirenija, mirnija? Koje njezine kvalitete najviše cijenite?

Ona je mirnija i stabilnija, divim se toj njenoj sposobnosti da se usredotoči na svoju tehniku i metu, a u trenutku natjecanja uspije se isključiti od ostatka svijeta i istinski uživa u svakom meču.

Je li samostrel skup sport i što je za njega sve potrebno?

Samostrel košta oko 2000 eura, ali potrebna je i dodatna oprema kao što su luk čija je cijena 300 eura, barem 20 kvalitetnih strelica gdje svaka košta oko 6 eura i sitnija oprema u koju spadaju dalekozor, kofer, mete… Problem je što su luk i strelice potrošna roba. Luk na različitim vremenskim prilikama po kojima gađamo s vremenom oslabi i pukne te ga je potrebno zamijeniti, a strelice se lako mogu oštetiti pa se dodatni troškovi namnože. Bilo je sezona gdje sam promijenila barem tri luka i zbog oštećenja bacila barem 30 strelica.

Možete li naći sponzore? Kako je s financijama?

Sponzore je u Hrvatskoj za ovako mali sport teško naći. Eventualno to budu proizvođači opreme ili manja poduzeća u kojima su vlasnici zaljubljenici u sport, ali prvenstveno ovisimo ili sami o sebi ili o Hrvatskom olimpijskom odboru i Hrvatskom streljačkom savezu.

Za nježnu djevojku samostrel od 5,5 kilograma i nije baš lagan. A za vrijeme natjecanja ga podignete i 90 puta. Je li teško? Koliko često i kako trenirate?

Najveći je problem što 90 puta za vrijeme natjecanja moram nategnuti luk čiji nateg teži oko 45 kilograma. Bilo je teško na početku, ali sad sam navikla na takav teret zahvaljujući fizičkim pripremama i tehnici. Treniram 6 dana u tjednu po tri sata, a ususret nekom velikom natjecanju po potrebi i dva puta u jednom danu.

Kakva je budućnost samostrela u nas? Ima li novih mladih nada?

Imamo novih mladih nada i nadam se da će nastaviti našu tradiciju i vrhunske rezultate. Mi iskusni strijelci ćemo im svakako pomoći u tome.

Kako u vašem okruženju gledaju na vaše uspjehe?

Moglo bi se reći da su već navikli na naše uspjehe, čudno im bude ako se s natjecanja vratimo bez medalje. Roditelji su mi pričali da ih je nakon maminog prvog Svjetskog prvenstva u Dubravi pokraj Vrbovca gdje živimo dočekalo oko 1000 navijača, što je za ovako malo mjesto popriličan broj ljudi. Danas takvih velikih dočeka više nema, ali nas uvijek dočekaju dragi prijatelji te predstavnici općine i načelnik koji nas uvijek ugodno ugoste i čestitaju na uspjesima zbog čega nam je jako drago.

Majka, otac, brat, pa vi, znate li koliko medalja, priznanja imate u kući? Koje je vama najdraže?

Ne znamo točan broj, najvažnije medalje i priznanja za najuspješniju žensku ekipu Hrvatske prema izboru Hrvatskog olimpijskog odbora i Sportskih novosti, kao i državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ i „Red Danice Hrvatske“ čuvamo u velikoj vitrini koja je vidljiva svakom posjetitelju naše kuće, a one manje važne medalje su smještene u košarama.

Postoji li neki sport kojim biste se bavili a da niste u samostrelu?

Moguće da bih se bavila tenisom.

Što radite kada niste u treninzima, na natjecanju? Imate li neki hobi?

Studentica sam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kojeg ću ove godine završiti tako da sam puno vremena uložila u predavanja i učenje. Slobodno vrijeme provodim s obitelji, prijateljima i dečkom koji je košarkaš pa je zainteresiran za razne sportove koje volimo zajedno isprobavati tako da smo pretprošlu zimu počeli i snowboardati. Vježbam jogu, igram tenis, putujem…

Mislite da bi samostrelu i drugim individualnim sportovima trebalo dati više prostora u medijima?

Iako nam je drago jer smo popraćeni nakon što se sa Svjetskog ili Europskog vratimo s medaljama, ipak bismo voljeli da smo više u medijima kako bi i drugi ljudi imali priliku saznati za samostrel i za sva zadovoljstva koja taj sport čovjeku pruža. Zato mi je iznimno drago jer ste mi pružili mogućnost da predstavim samostrel u ovom intervjuu.

Što biste poručili mladim ljudima kada je riječ o bavljenju sportom?

Bavite se sportom jer ćete doživjeti puno lijepih iskustava na treninzima, natjecanjima i putovanjima. Upoznat ćete puno divnih ljudi iz cijelog svijeta, a osim zdravlja koje sport i fizička aktivnost nose tu su i izazovi koje sport pruža koji će vas oblikovati kao čvršće i ambicioznije osobe.