GALERIJA USPJEŠNIH ŽENA: Romina Zadravec je kraljica najslasnijih sireva

Romina Zadravec uzorita je seoska žena, proglašena najuzornijom u Zagrebačkoj županiji 2015. godine. Svestrana, gotovo uvijek nasmijana, vedra i vrlo ambiciozna žena, posvetila se poljoprivredi i do sada je požnjela mnoge uspjehe, posebno u proizvodnji raznovrsnih sireva.

Piše: Milivoj Pašiček

*Serijal “Galerija uspješnih žena” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

U Sirani Kusanovec, nedaleko Dugog Sela, na OPG-u Jadanec Čutura, sa svojom i sestrinom obitelji proizvodi već čuveni ZG sirek, koji se proizvodi po recepturi staroj pet stoljeća. A specijalno priznanje došlo je za Kusanovečki kuhani sir na 12. međunarodnoj izložbi u austrijskom Tirolu, kada je osvojeno prvo mjesto. Romina je uzorna u poljoprivrednoj proizvodnji, brine o uređenoj okućnici, trudi se da bude “naj” u gostoprimstvu, a angažirana je i u društvenom radu, posebno kao predsjednica Udruge malih sirara Zagrebačke županije Sirek, te udruge malih sirara Hrvatske Sircro. Uzorna je supruga i majka. I ono što je silno važno – da bi sve to stigla Rominin dan započinje u šest ujutro, a nikad ne završava prije 23 sata navečer!

Vaša priča s proizvodnjom sira započinje na obiteljskoj tradiciji, koja traje već cijelo stoljeće, a vezano je uz ime Marice Jadanac. Recite nam nešto o tome?

Marica Jadanec bila je naša baka s očeve strane, ona je 30-tih godina prošlog stoljeća prodavala “friški sir” na zagrebačkim tržnicama. Tradiciju je nastavila naša mama, a nakon nje moja sestra i ja.

Kako je došlo do osnivanja obiteljske sirane Kusanovec?

Sirana smo počeli graditi 2008. u želji da uskladimo svoju proizvodnju sa standardima Europske unije. Godine 2010. dobili smo rješenje o “Odobrenju pod posebnim uvjetima”, što je značilo da možemo na tržište stavljati i ostale mliječne proizvode osim svježeg sira. Svoju ponudu s godinama smo nadograđivali tako da danas nudimo kuhane polutvrde sireve sa i bez začina, škripavac, prevelac, polutvrdi sir, dimljene sireva sa i bez začina, skutu, meki sir u tipu fete, sirne namaze, jogurte i naravno neizostavni “ZG Sirek” i vrhnje.

U poslu ste sa svojom sestrom Melitom, ali ste uključile i muževe. Vaš Željko je iz Preloga, a šogor Pavle iz Sarajeva. Kako su se snašli, koji su njihovi zadaci?

Obaveze smo podijelili, naši muževi obavljaju poslove oko životinja i radove na polju. Sestra je na tržnici  svaki dan, dok sam ja u sirani i obavljam papirologiju koje je iz godine u godinu sve više, ali naravno da uskačemo jedan drugome gdje je potrebno.

Kako izgleda vaše gospodarstvo? Koliko imate krava, zemlje koju obrađujete?

Obrađujemo cca 30 hektara zemlje koliko nam je potrebno za proizvodnju hrane za naše krave. U mužnji imamo uvijek oko 15 grla. Broj grla na farmi kreće se do 30.

Na dan prerađujete oko 250 litara mlijeka, a godišnje proizvedete oko 10 tisuća raznih sireva. Što sve proizvodite i o čemu to ovisi?

Najviše proizvodimo svježeg sira. U okolici smo Zagreba, naš kraj je poznat po “friškom siru” pa je logično da je upravo  on naš temeljni proizvod. Preko ljeta, u vrijeme godišnjih odmora, potražnja padne, pa tada proizvodimo polutvrde sireve  koji u svom procesu proizvodnje zriju nekoliko mjeseci.

Kako je nastao sada već poznati „ZG sirek“?

“Zg Sirek” nastao je u želji da se zaštiti svježi sir zagrebačkih “kumica” kao autohtoni proizvod te da mu se da obilježje. U tome nas je podržao Grad Zagreb.

Vaš Kusanovački kuhani sir proglašen je u Tirolu na 12. Internacionalnoj izložbi sireva najboljim u Europi. Koja je tajna? Koja je njegova posebnost?

Godine 2014. iz znatiželje krenuli smo u suradnji sa” Savjetodavnom službom” u Tirol na međunarodnu izložbu sira, naravno ne očekujući nikakvu nagradu već jednostavno kao proizvođači i ljubitelji sira da vidimo kako izgleda međunarodno ocjenjivanje. Sreći, ponosu i suzama radosnicama nije bilo kraja kada sam čula svoje ime  izgovoreno na pozornici u Hopfgartenu i kada sam u ruke primila zlatnu medalju za kuhani sir naše obiteljske sirane. Neopisiv osjećaj koji nikada neću zaboraviti. Nema neke posebne tajne u proizvodnji. Tajna je u ljubavi prema poslu, prema proizvodnji sira.

Kako biste unaprijedili proizvodnju, vidjeli što rade drugi, dosta putujete. Kakva su iskustva? Koliko vam to pomaže?

Svako putovanje donese neku novu ideju ili za unapređenje proizvodnje sira ili farme.

Aktivni ste i u Udruzi malih sirara Zagrebačke županije. Kakve su aktivnosti udruge?

Predsjednica sam Udruge malih sirara Zagrebačke županije, te predsjednica Saveza malih sirara Republike Hrvatske. Problema u proizvodnji sira ima puno. Nastojimo pomoći našim kolegama koliko je u našoj mogućnosti. U tome nam pomaže HPŠSS, gospođa Anđelka Pejaković koja je tajnica Udruge i Saveza, na tome joj se i ovim putem najsrdačnije zahvaljujem.

Kad smo kod Zagrebačke županije godine 2015. proglašeni ste i za najuzorniju seosku ženu županije. Koliko vam znači to priznanje?

Jedno od meni najdražih priznanja sigurno je titula najuzornije seoske žene Zagrebačke županije, kojom sam dobila priznanje za trud, rad i upornost u poslu. Danas biti žena na selu koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom i koja misli opstati i odgojiti djecu koja neće napuštati svoju rodnu grudu znači biti poduzetnica, društveno aktivna, mora moći pokazati da može i zna, a to zahtijeva enormna odricanja.

Kako izgleda jedan radni dan uzorne seoske žene? Kada se dižete, liježete? Imate li vremena za izlazak, za neki hobi?

Moj radni dan počinje u 6 sati ujutro, a završava oko 23 navečer. Na farmi  je uvijek dinamično, nikad dosadno, posla preko glave. Dnevno u sirani provedem u prosjeku 8 do 10 sati. Imam dva sina (9 i 11 godina) kojima je potrebna pomoć oko školskih obaveza pa vremena za izlaske i kave s prijateljicama gotovo i nema. Prošle godine upisala sam na Karlovačkom veleučilištu Stručni studij prehrambene tehnologije, tako da je vrijeme za odmor i opuštanje pravi luksuz.

Što je rekao suprug kad je čuo da ima najuzorniju ženu?

Naravno da je bio sretan  i ponosan jer mi smo u biti jedno, jako dobro funkcioniramo i nadopunjavamo se, bez njega i njegove podrške ništa ne bi bilo isto.

Udružili ste u radu dvije obitelji. Kako se živi od proizvodnje sireva? Hoće li biti nasljednika koji će ostati na selu i nastaviti posao?

Živimo od rada svojih ruku, skromno, nerastrošno, volimo svoj posao i zadovoljni smo. Sestra i šogor imaju dvadesetogodišnjeg sina i osamnaestogodišnju kćer, mi imamo dva sina 9 i 11 godina. Nadamo se da će biti nasljednika. Najstariji 20-godišnji Domagoj odlučio je baviti se poljoprivrednom  proizvodnjom. Završio je poljoprivrednu školu i namjerava se baviti povrćarstvom.

Što biste rekli koji su najveći problemi OPG-ova koje bi trebalo rješavati?

Problema je mnogo, različiti su u različitim sektorima poljoprivredne proizvodnje, ali ovise i o području. Vrlo kompleksna tema.

Svojim ste radom dokazali da se može. Pokazali ste to i ženama, ali i mladima. Što biste im poručili?

U svakom poslu pošten i ustrajan rad se isplati, nikad ne odustati ako postoji vizija. Iza kiše uvijek dolazi sunce…

Imate li još neke želje, razvojne planove u budućnosti?

Želja i ideja nikad ne nedostaje, često se pretvore u projekte, to nas drži i daje snagu za nastavak. Nadamo se kako ćemo uskoro otvoriti “Kušonicu sira” i proširiti djelatnost na seoski turizam.