GALERIJA USPJEŠNIH ŽENA: Jelena Grčević dokazala – život je lijep na selu!

Na lijepo uređenom seoskom gazdinstvu u Gradecu Pokupskom pokraj Pisarovine u Zagrebačkoj županiji, povijest se na neki način ponavlja, i ne samo kada je o ljubavi riječ.

Piše: Milivoj Pašiček

*Serijal “Galerija uspješnih žena” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

Prije više od 30 godina bračni par Ivan i Sanja Grčević kupili su svoju prvu kozu. Bilo je to 1986. godine. Gospođa Sanja je tada napustila grad i otišla za zovom ljubavi živjeti na selo.

A onda je posve isto učinila njezina snaha Jelena, koja je zbog Damira napustila posao u gradu i odlučila se za život na selu. A Jelena se toliko dobro snalazila u svemu, u radu s kozama i u proizvodnji sira, ali i na onoj uvijek u narodu vrućoj liniji snaha – svekrva, tako da je gospođa Sanja 2015. godine na svoju snahu Jelenu prepisala i OPG, dajući joj tako najbolju podršku za daljnje upravljanje. Zapravo, dvije žene, dvije generacije, ali u gotovo istoj životnoj priči.

U narodu je uvijek prisutna priča s mnogim šalama na račun snahe i svekrve, a vi se eto toliko dobro slažete da je vaša svekrva Sanja na vas prepisala i OPG.

Moja je priča ista kao i od svekrve. Obje smo zbog ljubavi napustile grad i došle na selo. Tu smo osim ljubavi našle ljepote prirode, čisti zrak te zdravu hranu, a tako smo blizu gradu da nam doista ništa ne fali. Ima mnogo priča i šala na račun snahe i svekrve ali mi se dobro slažemo pa se na to samo nasmijemo.

Roditelji vašeg supruga prvu su kozu kupili prije tridesetak godina. Kažu kako ju je jedan čovjek zavezao 1986. za ogradu kapelice u Gradecu Pokupskom. Kakva je situacija danas? O koliko životinja brinete?

Još godine 2000. svekrva je na tadašnjem pilot projektu Zagrebačke županije „Izbor najuzornije seoske žene“ za područje Jaske odnijela pobjedu, a na završnom natjecanju bila je druga pratilja. Ta titula otvorila je mnoga vrata koja su pomogla da se naše kozarstvo razvije u nešto veće i uspješnije. Tom promocijom ljudi su saznali čime se bavimo i koliko kozje mlijeko pomaže za kvalitetniji i zdraviji život te da su kozji sir i mlijeko delicije. Sirevi su počeli biti sve traženiji i osvajati brojne plakete  i nagrade tako da se i stado koza od jedne zavezane za ogradu kapelice u centru sela počelo povećavati.

Kako dolazite do hrane za životinje? Ostvarujete li i to sami?

Nije slučajno naš slogan „od polja do stola“ jer je to i istina. Osim svakodnevne ispaše koze se hrane onim što sami proizvedemo na svojoj zemlji, sami radimo sireve, te sami dostavljamo sireve kupcima na njihova vrata.

Tko sve pomaže? Imate li podijeljene poslove? Suprug Damir je zaposlen u Jamnici, stiže li i on pomoći?

Kako smo mi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo OPG  radimo svi, ovisi koja je vrsta posla, a mnogo puta se ne pita da li je nešto ženski ili muški posao. Uskačemo kad tko može a tako i suprug Damir koji kad dođe sa posla voli rad u prirodi jer ga to opušta od kamiona i vožnje.

Godišnje imate i šezdesetak jarića. Oni su i na cijeni. Imate osigurani otkup?

Osim sira i mlijeka u proljeće prodajemo i jariće. Poznato je da je jaretina po kvaliteti i sastavu meso koje pozitivno utječe na zdravlje svakog čovjeka.

Ipak vaša je glavna okupacija oko proizvodnje sireva. Vidjeli smo negdje podatak da oni i nose oko 70 posto zarade. Koliko proizvedete sira, gdje ga i kako plasirate?

Osim jaretine glavni su nam proizvodi mlijeko i polutvrdi kozji sir. Iako kupci najviše cijene običan kozji sir oni vole i isprobavati neke nove okuse. Ponudili smo kozji sir sa dodatkom : sezama, vlasca, meda, kopra, ljute paprike, kurkumom, nevenom, koprivom ….. Svaki od tih sireva sa začinom prošao je ocjenjivanje sireva i osvojio jednu od plaketa. Za svako ocjenjivanje ovčjih i kozjih sireva  OV-KO  koje se održava jednom na godinu pripremimo nešto novo.

Nekim sirevima dodajete i zanimljive začine poput kurkume, paprike, sezama, nevena, koprive, kopra… Otkud ta ideja? Koji idu najbolje? Pripremate li još neko iznenađenje?

Za sireve ste dobili i značajna priznanja. Koja su vam najdraža?

Osim mnogih zlatnih plaketa jedna od dražih nam je i“ Priznanje za značajan doprinos za razvoj kozarstva i promociju Općine Pisarovina“ koju nam je dodjeljena  na dan Općine Pisarovina.

Godine 2016. ispred Zagrebačke županije bili ste nominirani za “Mladu nadu” i ušli ste među prve tri. Što vam je to značilo?

U našem poslu vrlo je važno ostati u toku i biti zapažen. 2016. godine bila  sam nominirana za „Mladu nadu“ ispred Zagrebačke županije što je za mene bila velika čast  te sam ušla među prve tri i to mi je puno značilo ipak se trud isplatio i ljudi su to prepoznali.

Radite li na usavršavanju, na dodatnoj edukaciji za potrebe posla kojim se sada bavite?

Tehnologija uvijek napreduje, uvijek ima nekih novih saznanja tako da nastojim uvijek biti upućena i zato se odazovem na što je moguće više edukacija jer uvijek se nešto novo nauči.

Postoje li još neki planovi oko koza, sireva, sirane?

Planova imamo mnogo, jer planirati se mora. Želimo povećati i modernizirati štalu te povećati broj koza, javljati se na natječaje europskih fondova , kupiti nešto mehanizacije, u sklopu gospodarstva otvoriti kušaonu i dr.

Kao žena koja vodi OPG nailazite li na neke teškoće, one birokratske, i postoji li nešto što vas koči u poslu?

Za nas poljoprivrednike uvijek je problem birokracija. Moramo biti informatički pismeni jer bez toga ne možemo   voditi sve evidencije koje od nas traže. Smatram da nije potrebno pisati toliko papira već se više posvetiti svojim životinjama i zemlji. Nakon cijelog dana  provedenog ili na zemlji ili u štali ili u sirani moramo još provesti vrijeme za kompjuterom a onda tek imati vremena za sebe.

Imate dva dječaka, Te i Lea, još su mali, ali sigurno ih vežete uz životinje?

Imam dva prekrasna sina Tea i Lea. Njih kroz igru učim da vole koze, jer one ih hrane, piju njihovo mlijeko pa se za njih treba i brinuti.

Koliko imate vremena za sebe, za neki hobi, prijateljice?

Na selu ipak nije sve crno nađe se tu vremena i za koji razgovor sa prijateljima na kavi i za izlazak ali važno je sve dobro organizirati.

Kako biste vi koji imate ta iskustva sada usporedili ženu sa sela i ženu iz grada?

Žena na selu se razlikuje od žene u gradu po tome što je ona ipak opuštenija i manje stresno živi jer ako ujutro zakasni na posao u štalu neće joj se odbiti od plaće, ne mora trčati na autobus kada ide na posao ili tražiti slobodno parkiralište, biti uvijek našminkana jer životinjama to nije važno, njima je važno da budu podojene, nahranjene i malo pomažene.

Nedostaje li vam grad?

Grad mi baš i ne nedostaje jer naših 99% kupaca nalazi se u gradu a mi im dostavljamo naše proizvode, a tu je i obitelj kojoj rado idem u posjet. Grad ima svoje čari ali ja svoje selo ne bi više mijenjala za njega.

Koja je vaša poruka mladima koji napuštaju selo, pa i Hrvatsku i odlaze u svijet tražeći posao?

Moja   poruka mladima koji napuštaju selo i Hrvatsku je da neka ne dignu ruke kod prve prepreke. Znam da nije lako, ali treba se truditi i biti uporan jer imamo prekrasnu zemlju koja nas treba a tako trebamo i mi nju.