FOTO: ZVONKO MAKOVIĆ – Taj Dunav u meni, uzbuđenje i ushićenje kad god ga vidim

Zvonko Maković, cijenjeni hrvatski povjesničar umjetnosti, pjesnik, esejist i sveučilišni profesor, nije odolio da u trenucima nadahnuća, ne iskaže svoje emocije prema Dravi, uz koju je odrastao, i Dunav, koji je za njega bio neka vrsta, kako kaže, velikog svijeta.

Ovo je objava Makovića na Facebooku:

Svoje sam djetinjstvo i ranu mladost proveo u Osijeku u kući ispred koje je lijepi park koji svojim sjevernim rubom postaje sama obala rijeke Drave.

Blizina rijeke osjećala se u mojem dvorištu, a specifičan miris vode razlikovao se kroz godišnja doba. Najuzbudljiviji je bio u ranu jesen, od sredine rujna do sredine listopada. Drava teče mirno, a njezinu glineno-zelenkastu površinu mreškaju tek brojni virovi.

Ništa kao ova rijeka nije uzbuđivalo moju maštu, i to stoga što je ona istodobno pripadala s jedne strane mojem bliskom prostoru, a s druge Velikom Svijetu. Drava je dolazila ispod Alpa i u proljeće donosila gromade leda. Dvadeset kilometara nizvodno utječe u Dunav, rijeku koja je u mojoj dječjoj imaginaciji predstavljala oličenje tog Velikoga Svijeta za kojim sam žudio.

Dunav mi je, pak, uvijek predstavljao svojevrsnu nadgradnju mojem susjedstvu koje je završavalo Dravom, uvijek me je privlačio, fascinirao, pa kada sam mnogo godina kasnije čitao čudesnu knjigu Orhana Pamuka „Istanbul“, u kojoj on spominje led koji u Bospor dolazi iz Crnoga Mora s vodama Dunava, zamišljao sam da je u tom ledu možda i neki djelić leda iz Drave, što bi potvrdilo onu moju zamisao o parku ispored kuće moje mladosti, parku koji završava Dravom i time je povezan s dalekim svijetom.

Godine su prolazile, mnogo, mnogo njih, a Dunav i dalje izaziva u meni uzbuđenje i ushićenje kad god ga vidim. Osobito u ranu jesen. Upravo stoga tada svake godine ritualno dolazim na Dunav, s bilo koje njegove obale, dolazim kao na hodočašće. Tako je to bilo i ovih dana kada sam pozvan da sudjelujem na konferenciji Book Talk u Novom Sadu.

Do Novog Sada došao sam preko Iloka gdje sam prešao Dunav i odsjeo u lijepom Hotelu Leopold I. u Petrovaradinu, hotelu koji je smješten u staroj austrijskoj tvrđavi. Kroz prozor svoje sobe gledao sam Dunav. Povratak je bio isti – Novi Sad, Bačka Palanka, Ilok, Vukovar i, konačno, Osijek s parkom koji u koji se dolazi iz mojega davnoga dvorišta, dok mu svojim sjevernim rubom graniči Drava.

Nisam imao nijedan konkretan razlog da taj svoj put zabilježim, pa i fotogarfijom. No, uvijek kada stignem na obale Dunava poriv da učinim trajnijim ono što toga časa gledam i doživljavam nadjačava. I onda snimam. Mali dio toga želio bih podijeliti i ovdje.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/zmakovic/posts/1479133818847968″ bottom=”30″]