DRUŠTVO: Pavle Pavlović – Zašto bih koračao u koloni za smrtnu kaznu

Podijelite članak

pavle pavlović

Piše: Pavle Pavlović

Ponosno sam 12. listopada 2014. koračao amsterdamskim ulicama u koloni koja je obilježavala svjetski dan borbe protiv smrtne kazne. Pet godina kasnije, s istim osjećajem, čini mi se, gazio bi u borbi za ponovno uvođenje najteže sudske odluke. Samo tako se mogu kazniti bezosjećajne, brutalne serijske ubojice kao što je ovaj Brenton Tarrant.

Nisam za ono oko za oko, zub za zub, ali ovo je jedini način kako spriječiti pojave novih krvnika, fanova i sljedbenika norveškog Breivika. Egzekutor s Novog Zelanda bio je njim opčaran! Jer, opet  ćemo narednih godina slušati i čitati kako među četiri zida živi monstrum iz Norveške i kako će živjeti njegov poklonik iz najudaljenije otočke zemlje.

Prije nekoliko mjeseci, zahvaljujući  svjetskoj medijskoj pažnji, razmišljali smo je li Europski sud za ljudska prava dobro postupio kada je utvrdio da nisu povrijeđene ljudske slobode monstruma sa sjevera Europe. Breivik, koji je u međuvremenu zakonski promijenio ime u Fjotolf Hansen, žalio se na nehumane uvjete u trosobnom zatvorskom prostoru s vlastitim dvorištem za šetnju. Smeta mu što je potpuno izoliran i što se ne može družiti s drugim osuđenicima.

Kada mu nije uspjela ta tužba, krenuo je s drugim zahtjevima. Prijetio je štrajkom glađu ako mu se ne udovolji da video konzolu play station dva zamijeni sa play station tri. Pored toga protestirao je i što mu nije dozvoljen upis na Sveučilište u Oslu.

Svako takvo oglašavanje Breivika u javnosti ponovo je otvaralo rane obitelji njegovih žrtava. Sedamdeset i sedam mladih ljudi hladnokrvno je likvidirao nečovjek koji se žali na neljudske uvjete u ćeliji. Njemu je presuđeno da iza rešetaka, u više nego komfornom zatvoru, provede 21 godinu. Hoće li mu kazna biti produžena zavisi od njegovog ponašanja. On ima šansu da ponovo vidi norveške fjordove, čak i onaj otočić na kojem je bez trunke milosti praznio šaržere svog oružja u pravcu tijela nesretnih mladića i djevojaka što su se radovali još jednom veselom druženju.

Stalnim praćenjem njegovog zatvorskog života mediji polagano, ali sigurno od masovnog ubojice stvaraju mainstream zvijezdu koja pobuđuje nevjerojatne poteze publike koja ga prati. Breivik godišnje dobiva oko tisuću ljubavnih pisama. Mnoge žene mu nude, čak i brak s obećanjem da će ga, po isteku kazne, s buketom čekati ispred vrata kaznionice. Na brojnim pravnim ročištima, koje svojim zahtjevima inicira najomraženiji Norvežanin u povijesti te skandinavske zemlje, Breivik se svaki put pojavljuje s kravatama drugih boja što mu šalju obožavateljice.

Mislilo se da će se ime osuđenika, koji  pred sucima nastupa s uzdignutim nacističkim pozdravom, zaboraviti nakon izvjesnog vremena. Ali sada je bljesnulo istom snagom kao 2011. poslije masakra što je počinio na otoku Utøya. Zahvaljujući, naravno, suludom pohodu jednog Australca po Novom Zelandu.

Brenton Tarrant kao da je želio još više  zapanjiti svijet,  pokazati kako pored totalne bezosjećajnosti ima dara bezumni zločin protiv muslimana i migranata podići na još veću razinu od svog norveškog idola. Vješto je iskoristio prednosti i mane internetskih platformi u realiziranju najjezivijeg živog prijenosa pokolja  u povijesti medija.

U zaluđenom svijetu današnjice, punom ratova i zločina iz rasne ili religijske mržnje, live program ubijanja postao je najopasnija bomba za budućnost ovog planeta. Cjelokupna svjetska pozornost što prati razvoj događaja na Novom Zelandu više je usmjerena ka liku i djelu manijakalnog ubojice, što je prije nekoliko godina pohodio i našim prostorima, nego ka nedužnim žrtvama iz dalekih džamija.

Takvim odnosom prema jezivim djelima zaluđenih pojedinaca, koji  bezumne zločine najčešće vrše na području država koje ne prakticiraju smrtnu kaznu, kao da dajemo podstreka novim Breivikima i Tarrantima.

Zato bi o smrtnoj kazni trebalo ponovo razmisliti.

 

Komentiraj