DRAGA SJEĆANJA: Prije 117 godina “zafićkao” je legendarni Samoborček
Omiljeni izletnički vlak, putovanje kojim je, za dame i gospodu bilo pitanje prestiža, mondeno “a must” agramerske nedjelje, pušten je u redovni promet 16. siječnja 1901. godine.
Pripremio: Branimir Fagač
Desetljećima je prevozio putnike i izletnike na relaciji Zagreb – Samobor, a 1951. godine pruga je produžena do Bregane, sa završetkom kod tadašnjeg Vojno-remontnog zavoda “Vladimir Bakarić”.
Samoborček je prometovao jednokolosječnom prugom širine 760 mm, brzinom od 20 km/h. Sedam tona teška parna lokomotiva, vukla je dva vagona, po 19 kilometara dugoj pruzi oko dva sata.
Zimi su putnici u vagonima sami ložili peći koje su ih grijale sve do Samobora, dok je u toplijim mjesecima situacija bila ponešto drugačija.
Naime, ljeti su vagoni bili otvoreni i pretrpani damama i gospodom kojima je odlazak na izlet Samoborčekom bilo pitanje prestiža, mondeno “a must” agramerske nedjelje.
Samoborček je uvijek bio pun kao šipak, a iz njega je cijelim putem odjekivala pjesma i veselje. Ako je netko kasnio na vlak ili iz bilo kojeg razloga ispao iz njega, trčeći ga je mogao stići, pa i prestići.
Ono što se pod imenom Samoborčeka najčešće podrazumijeva upravo je njegovo međunarodno razdoblje, čitav jedan mentalitet blagdanske društvenosti, kada se, naime, u njemu jelo, pilo, ljubovalo, veselilo, pjevalo i izletovalo.
Dio te nostalgične atmosfere vidljiv je u antologijskom remek-djelu hrvatske kinematografije, filmu proslavljenog Kreše Golika – “Tko pjeva, zlo ne misli”.
Početna stanica Samoborčeka nalazila se u Ulici Božidara Adžije, gdje se još uvijek mogu vidjeti ostatci vlakobrana, a u zgradi kolodvora, smjestili su se ugostiteljski objekti, čekaona i blagajna.
Prolazio je kroz 25 postaja, zastajkivao u Vrapču, Susedgradu, Rakitju i Domaslavcu. Putovanje nije izgubilo na draži niti kasnijim uvođenjem za oko tri puta brže – Srebrne strijele.
Naime, nakon parnih lokomotiva, 1950-ih uvedeni su dizelski motorni vlakovi, poznati kao “Srebrna strijela”. Maksimalnu im je brzina bila 60 km/h.
Prvi takav vlak svečano je pušten u promet 29. travnja1959. godine. Radilo se tada o jednom od prvih vlakova u svijetu, kojemu su i glavni nosivi dijelovi bili izgrađeni od aluminija.
Iako je osnovna namjena uskotračne pruge Zagreb – Samobor bio prijevoz tereta, svi događaji, usko povezane sa Samoborčekom i starim dobrim vremenima, ostali su duboko urezane u sjećanjima Zagrepčana.
Zbližio je Samoborček ljude i povezao mnoge sudbine, približio je Samobor Zagrebu. Na kraju je od raznoraznih partijskih funkcionera, koji su na njemu najviše zaradili, proglašen nerentabilnom turističkom atrakcijom.
Nažalost, željeznica, zbog nedostatka ulaganja, nikako nije mogla izdržati konkurentsku trku s autobusnim i kamionskim prijevozom. Na Staru godinu 1979. u 20.40 Samoborček je prevezao svoje posljednje putnike.
