BIO JE JEDAN OD NAJBOLJIH: Spašavao je druge – zašto je pilot kanadera digao ruku na sebe?
Odgovor na pitanje – zašto, pokušao je dati i Slaven Letica, naš poznatio sociolog i sveučilišni profesor, koji je na Facebooku napisao i kako je “Stipe kao klinac otišao braniti Domovinu i dio je njegove duše ostao vječno na bojištima. Zato je uludo tražiti odgovor na pitanje zašto je ‘digao ruku na sebe'”.
„Hrvatska je izgubila jednog od najboljih… Izniman pilot, vrstan. I iznimno dobar čovjek. Ovo je veliki gubitak za svih nas… Ja jedva mogu shvatiti da se sve ovo uopće dogodilo…“
Ovo su riječi prijatelja Stjepana Radonića, 45-godišnjeg pilota kanadera koji je na sebe digao ruku i ubio se hicem iz pištolja.
Njegovo ime kao i način na koji je okončao svoj život policija nije potvrdila, jer se za tijelom još uvijek traga, no Zadar doslovno bruji o ovoj tragediji i svim detaljima njegovog života. Kako profesionalnog, tako i privatnog, piše Zadarski.hr.
Očevidac strašnog događaja rekao je da je Stjepan Radonić u ponedjeljak poslijepodne sjeo na ogradu Masleničkog mosta, pucao u sebe i survao se u more. Krenula je jedna od najsveobuhvatnijih potraga na zadarskom području ikada – Radonić je djelatnik MORH-a, pilot kanadera u čije je školovanje ulagala Hrvatska, a on sam je to visoko cijenio i uistinu postao jedan od najboljih.
Odgovor na pitanje – zašto, pokušao je dati i Slaven Letica, naš poznatio sociolog i sveučilišni profesor, koji je na Facebooku napisao i kako je “Stipe kao klinac otišao braniti Domovinu i dio je njegove duše ostao vječno na bojištima. Zato je uludo tražiti odgovor na pitanje zašto je ‘digao ruku na sebe'”.
Ovo je objava Slavena Letice na Facebooku, zanimljiva dakako, koja objašnjava neke stvari:
SMRT VELIČANSTVENOG PILOTA, BIVŠEGA DJEČAKA-RATNIKA STJEPANA STIPE RADONIĆA
U našem je malom mistu velika, neizreciva tuga: napustio nas je pilot i bivši dječak-ratnik Stipe Radonić, sin mog bliskog rođaka, izvrsnog ratnog i ne-ratnog kirurga prof.dr. Vedrana Radonića.
Stipe je kao klinac otišao braniti Domovinu i dio je njegove duše ostao vječno na bojištima. Zato je uludo tražiti odgovor na pitanje zašto je “digao ruku na sebe”.
Često sam pisao o tome kako je PTSP kriva dijagnoza za duševne patnje bivših ratnika te sam predlaga da se umjesto nje koristi naziv SIRD; sindrom ranjenih i izgubljenih duša.
Evo dijela jednog mog eseja na tu temu:
Izgubljene ili ranjene duša ratnika ostaju zarobljene na ratištima, s poginulim i ranjenim suborcima, ali i opterećene dušama ubijenih i ranjenih neprijatelja. One danju ponekad prošeću po procvalim i mirisnim banijskim, velebitskim, dubrovačkim ili vukovarskim prostranstvima, ali se onda noću vračaju ranijem vlasniku kao teške noćne more, tjeskobe, razdražljivosti, malodušja ili opasne agresije; češće prema sebi, ali dovoljno često i prema najbližima. Da je put s ratišta do obiteljskog i ljudskog spokoja i sklada dug i mukotrpan i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju priječi znao je još Homer koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.
Osobno sam oduvijek smatrao kako PTSP nije mentalni poremećaj ili duševna „bolest“, već kompleksni socio-psihološki problem: sindrom izgubljene ili ranjene duše – SIRD. Taj se sindrom tijekom vremena pretvara u obiteljske „mnemotičke obrasce“ koji se kroz procese „mnemotičke socijalizacije“, njegovanja obiteljskog i kolektivnog pamćenja, prenosi na buduće generacije, pa često živi desetlječima, stoljećima ili čak tisučljećima: židovski mit o izlasku iz egipatskog ropstva i dolasku u Obečanu zemlju; povijesne traume holokausta i genocifa; srpski Kosovski mit; američki Mit o Alamu; povijesna truma brojnih hrvatskih obitelji stradalih i koncentracijskim logorima NDH, Križnom putu i na Golom otoku; Vukovarski mit u nastajanju.
Osjećaje bivših ratnika možda je najbolje opisao Tomislav Bajsić, nadareni i proslavljeni hrvatski pjesnik, ratnik i ratni ranjenik (teško je ranjen na ličkoj bojišnici), u intervjuu znakovitoga naslova „Rat u meni ne može izbrisati ni ocean“: “Osnovno pitanje ljudi koji su punim plućima zaronili u ratne bitke jest: zašto sam preživio ja, a moj prijatelj, suborac, moj brat, nije? I ako smo preživjeli, u kakav smo svijet dovedeni, iz onoga za koji smo tijekom agresije na Hrvatsku mislili da ga nećemo moći napustiti, da smo u njemu zatočeni.“
Stjepan Stipe Radonić na Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih otišao je na Onaj svijet na kojem su duše – vjernih mrtvih hrvatskih ratnika.
