VIDEO: BAJKA U SABORU – Ivan Pernar napao proračun čitajući “Carevo novo ruho”

Ivan Pernar se odlučio na poseban način doprinijeti raspravi o proračunu koji njegova stranka Živi zid neće podržati.

U svojoj minutaži za raspravu odlučio je ministru Zdravku Mariću i nekolicini prisutnih saborskih zastupnika pročitati bajku Hansa Christiana Andersena “Carevo novo ruho”.

Pernar je rekao kako je car Plenković, ministar je Marić, a novo ruho je novi proračun.

Budući mu na kraju nitko nije od HDZ-a želio zapljeskati, učinio je to sam, ponavljajući kako je proračun bajka, a ona glasi:

“Živio jednom jedan car kojeg je interesirala samo lijepa odjeća. Bio je toliko zaljubljen u razne odjevne materijale da ga ništa drugo nije zanimalo. Mjesto gdje je car provodio najviše vremena bila je garderoba, pa su u grad često dolazili rani dizajneri i krojači kako bi caru ponudili najnoviju odjeću i najfinije materijale. Upravo zbog toga je grad često bio pun stranaca i uvijek je tamo bilo zabavno i veselo.

Ali, jednog dana u gradu se pojave varalice koji se caru predstave kao vrhunski tkalci. Rekli su da umiju istkati najljepše tkanine na svijetu. Nije trebalo puno da zaintrigiraju cara. A onda su rekli da imaju posebnu tkaninu, toliko finu i čarobnu da je samo posebno pametni ljudi mogu vidjeti. To je tkanina od čudesnih uzoraka i boja, ali ono najvažnije, s jednim osobitim svojstvima, a to je da su nevidljive svakome tko je glup ili nije sposoban za obavljati svoj posao.

Car se oduševio time! Pomislio je kako će mu ta odjeća pokazati tko je u kraljevstvu pametan, a tko nije te će napokon znati tko je stvarno sposoban obavljati svoju službu, a tko je preglup za nju. Car je odmah varalicama dao puno novca i naredio im da što prije počnu s tkanjem.

Varalice naruče potom najfinije materijale koje tajno prodaju, a novac spreme. Kako bi zavarali cara i dvorjane, krenu tkati, ali tako što se na razbojima nije nalazilo ništa. Car je bio jako znatiželjan, ali nije htio vidjeti kako njegova nova odjeća izgleda prije nego posve bude gotova. Zato u pošalje jednog svog ministra u provjeru da vidi kako napreduje tkanje. Stari ministar bi je jako pametan i pošten, pa je car mislio da će on najbolje vidjeti kako izgleda tkanje.

Ministar je sišao kod krojača i zatražio da mu pokažu kako napreduje tkanje. Varalice su mu pokazale prazan zrak i pohvalile se kako sve lijepo napreduje. Ministar je ostao zaprepašten – nije ništa vidio. Odmah se posramio misleću da nije dovoljno pametan da vidi tu tkaninu. Bojao se ako car sazna što se dogodilo, da će ga razriješiti službe, pa se počeo pretvarati da je zadivljen napretkom. Odmah je pohitao caru i rekao mu da su tkanine jednostavno čarobne.

Vidjevši s kakvim ljudima imaju posla, varalice su se ohrabrile i zatražile još novca, svile i zlata rekavši da im je to nužno za nastavak tkanja. Car im je uslišio molbu, a oni su sve to opet ukrali za sebe, nastavivši raditi na nevidljivom tkanju.

Nestrpljivi car odlučio je poslati drugog ministra u izvidnicu. Varalice su i njemu pokazale ništa osim zraka, naglasivši kako prekrasno tkanje izgleda. I drugi ministar ostao je zapanjen. U strahu da ni on nije dovoljno pametan da vidi tu čarobnu odjeću, i on ju je stao hvaliti.

Uskoro se glas o najljepšem ruhu koje se šije za kralja počeo širiti cijelim kraljevstvom. Svi su pričali o čarobnoj tkanini koju mogu vidjeti samo pametni ljudi, dok je glupima nevidljiva. Narod je jedva čekao da vidi to čudo, nestrpljivo međusobno razgovarajući i čekajući da dođe taj dan.

Na kraju je uzbuđenje iz grada došlo do cara, pa je i on sam, jako nestrpljiv, odlučio sa svojim ministrima, pomoćnicima i službenicima krenuti prema tkalcima da vidi kako napreduje rad i kako će izgledati najljepše ruho na svijetu. Kada su stigli pred tkalce, oni su i njima pokazali samo zrak. Svi su se uskomešali, jer nitko nije vidio ništa, ali u strahu za svoj život i da ih se ne bi proglasilo glupima, svi su se počeli diviti onome što ne mogu vidjeti.

Zaprepastio se i car. Ni on nije ništa vidio. Ali mislio je da car ne može biti glup. Bila bi sramota da prizna da ne vidi ništa. Dvorjani napokon nagovore cara da odjene novo ruho, iako je to bilo veliko ništa.

Car je tako skinuo svu odjeću sa sebe i varalice ga potom odjenu u novu odjeću, tanku baš poput paučine. I car se pretvarao da je odjeća toliko prekrasna da je odmah želi svima pokazati. Nadao se da bar drugi vide njenu ljepotu, kad već on ne može.

Car nakon toga odluči povesti povorku kroz grad kako bi svima pokazao novo ruho. Tkalci su ga obukli u čisti zrak, a njegova pratnja morala se pretvarati da za njim drži veliki plašt. Za to vrijeme u gradu se skupilo mnoštvo ljudi. Svi su htjeli vidjeti tu čudesnu odjeću koju će car odjenuti. Među sobom su se ljudi smijali kako će napokon saznati tko je među njima glup, a tko ne.

Car je napokon krenuo u procesiju. Svi građani vidjeli su da je gol. Ostali su zaprepašteni, ali baš nitko nije htio priznati da ne vide to prekrasno ruho, jer bi to značilo da priznaju da su glupi. Jedan po jedan počeli su ispuštati izdahe, glumiti oduševljenje i međusobno komentirati prekrasnu tkaninu.

Među tom svjetinom našlo se i jedno dijete. Ni ono nije vidjelo nikakvu odjeću na caru, ali nije moglo shvatiti zašto. Zato je samo viknulo “Car je gol!”. Ostali građani čuli su dijete i divili se njegovoj nevinosti. Potaknuti njime i sami su počeli vikati da je car gol. Car je znao da mora do kraja izdržati procesiju, pa je još ponosnije koračao ulicama, a dvorjani su ga ponizno pratili držeći ga za nevidljive skute. Za to vrijeme lopovi su pobjegli”.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/pernari/videos/2007967559496001/?” bottom=”30″]