ALEKSIĆ O DODATNOJ ZAŠTITI POTROŠAČA: Ništetnost ugovora sa stranim zadrugama i Rimska konvencija
Goran Aleksić, saborski zastupnik, pojašnjava kada i kako se valja pozvati na Rimsku konvenciju, kako bi se još više zaštititli svi oni koji su imali problema s kreditima kod stranih zadruga.
Njegovu objavu s Facebooka objavljujemo u cijelosti:
NIŠTETNOST UGOVORA SA STRANIM ZADRUGAMA I RIMSKA KONVENCIJA – DODATNA ZAŠTITA FIZIČKIH OSOBA – POTROŠAČA
Strane zadruge brane se na način koji sam i predvidio. Tvrde da su ugovori ugovoreni vani, a ne u RH i time pobijaju zakonsku mogućnost za ništetnost ugovora. Ukoliko na sudu dođe da takvoga problema, pa sud prihvati takav stav strane zadruge u odnosu na fizičku osobu (na pravne osobe se to što pišem ne odnosi), potrebno je pozvati se na Rimsku konvenciju, članak 5, prema kojemu je svejedno gdje je ugovoren kredit, jer se u svakome slučaju primjenjuje pravo gdje potrošač ima boravište citiram: Članak 5.
Potrošački ugovori
(1) Ovaj se članak primjenjuje na ugovore o isporuci pokretnih stvari (supply of goods, Lieferung beweglicher Sachen) ili na ugovore o pružanju usluga nekoj osobi, potrošaču, sa ciljem koji je izvan njezine profesionalne djelatnosti, ili na ugovore o financiranju takvog posla.
(2) Bez obzira na članak 3, izborom mjerodavnog prava koji su učinile stranke, ne smije se potrošaču oduzeti zaštita koju mu daju prinudni propisi države u kojoj ima redovno boravište:
– ako je zaključenju ugovora prethodila izričita ponuda ili reklamiranje u toj državi i ako je potrošač poduzeo u toj državi pravne radnje potrebne za zaključenje ugovora ili
– ako je druga ugovorna stranka ili njezin zastupnik primio narudžbu potrošača u toj državi ili
– ako se radi o ugovoru o prodaji robe pa je potrošač iz te države otputovao u drugu državu i tamo predao narudžbu, ukoliko je prodavalac organizirao to putovanje u namjeri da potakne potrošača na zaključenje ugovora.
(3) Bez obzira na članak 4, te ako ne postoji izbor prava po članku 3, za ugovore koji su zaključeni pod okolnostima navedenim u stavku 2, mjerodavno je pravo potrošačeva redovnog boravišta.
(4) Ovaj se članak ne primjenjuje:
(a) na ugovore o prijevozu;
(b) na ugovore o pružanju usluga kad se usluga potrošaču treba isključivo pružiti izvan države u kojoj on ima svoje redovno boravište.
(5) Bez obzira na stavak 4, ovaj se članak primjenuje na ugovore koji uz paušalnu cijenu (inclusive price, Pauschalpreis) predviđaju kombinirane usluge prijevoza i smještaja.
To je onaj amandman koji smo predložili kolega Grbin i ja, i koji nije prihvaćen, međutim – unatoč tome slobodno je pozvati se na Rimsku konvenciju koja je obvezujuća.
[fb_pe url=”https://www.facebook.com/goran.aleksic.399/posts/1531286293629156″ bottom=”30″]